Nesvjesno Sijanje Mrznje Kao Osobina

Sijanje Mrznje

Svi smo mi svjesni i svi mi znamo sto je to mrznja no vecina nas nije svjesna toga koliko nase dnevne navike siju mrznju. Odnosno koje su to nase negativne navike kojima nesvjesno sijemo mrznju. Naime cisti primjer jedne takve navike je ogovoranje druge osobe. Da vecina nas to radi, i kada nam se rekne u lice da to nije dobro cesto dobivamo odgovor tipa  "Pa o cemu cemo da pricamo, zar cemo da sutimo ?". Pa bolje je i sutjeti nego pricati lose o nekome drugome. Kod nas je to poznatije kao tracanje. Jer tracanje i nije nista drugo nego ogovaranje neke druge osobe, ali to nije sve, nas um kakav jeste uvijek iz etera povlaci nove informacije odnosno biva inspiriran novim mislima pa se uvijek tu ponesto jos i doda da bi prica bila jos zanimljivija. Naime postavlja se prvo pitanje, dali mi sa sigurnoscu mozemo reci da su te informacije koje cemo mi odnosno koje mi prenosimo kao osoba tocne ? Dali je to dokazano ili je to samo neka prica koja je usla od nekuda u nase uho, impresionirala nas um, a on se na to koncentriraro dok nije razvio za njega najbolju mogucu pricu ? Istina je da te informacije u vecini slucajeva nisu tocne ili pak i ako jesu, tocne su samo do odredjene granice. OK, sve je to u redu ako se mi ne mozemo rijesiti svoje lose navike i zamjeniti je sa nekom pozitivnom, no sto se dogadja sa nasim ukucanima koji to slusaju primjera djeca. Djeca kao djeca nisu svjesna sto im se desava odnosno sto im se radi o glavi i u vecini slucajeva da bi se uklopila u okolinu pokusavaju da imitiraju roditelje a samim time pocinju i da prikupljaju odnosno imitiraju i njihove navike, samim time i ogovaranje. Samo slusajuci te price djecji um upija informacije o osobi o kojoj se prica, a znamo i sami da su tracevi negativne, vjerovatno i neistinite price o nekome i svjesno ili nesvjesno kvarimo svome vlastitome djetetu um. Da to je istina. I sto onda da ocekujemo od djeteta ? Takodjer se da vidjeti kada djeca vec u poodrasloj dobi zele da se ukljuce u razgovor sa starijom osobom odnosno da razmjene svoje misli ilitiga iskustva to je u vecini slucajeva negativno. Zasto punimo djeci um sa negativnim iskustvima umjesto da im punimo umove sa pozitivnim iskustvima, jer samo pozitivna iskustva su u mogucnosti da im donesu pozitivne rezultate u zivotu ili smo pak mi zaboravili kako se razmislja pozitivno i predali se umu i negativno razmisljanje je postalo rutina odnosno svakodnevnica ? Hvala Vam na citanju !!