Kako Zivjeti Jednostavan i Sretan Zivot

Kako Zivjeti Jednostavan i Sretan Zivot

Kazu da je zivot tezak, da iza svakoga ugla vrebaju opasnosti koje samo cekaju da nas osvoje. Mozda u tome i ima istine ali opet postavim sebi pitanje, zasto je zivot tezak ? Pa iskljucivo radi toga sto su ljudi teski, sto su rijetki oni koji su spremni da pomognu a pun je svijet onih koji bi te iskoristili. Kao da zivimo na divljem zapadu gdje ne postoje pravila nego jaci je onaj koji brze povlaci okidac. To znaci nista drugo nego da mi sami sebi otezavamo zivot. Da malo drugacije razmisljamo zaista bi zivot bio laksi. Da smo spremni da pomognemo, i nama bi spremno pomogli, ali kako da nam pomognu ako smo otrovna zmija koja samo ceka da ujede, da ubrizga otrov, omami svoga sugovornika i iskoristi ga na najpodmukliji moguci nacin. Mozda ja zivim zaista na drugoj planeti ali ja to tako vidim. Vidim slabe ljude, koji nemaju hrabrosti da se brane istinom, nego bjeze od nje kao djevojka koja je radi zabranjene ljubavi pobjegla od kuce da trazi srecu tamo gdje je srce salje jer je kod kuce ne moze ni dobiti ni naci. I opet, ponese covjeka inspiracija, radi gluposti, ali uziva u tim glupostima. Kada bi sve bilo tako lako kao inspiracija, kao saputavi glas koji uvijek govori i vodi. Nikada ne prestaje a samo rijetki ga imaju hrabrosti pratiti. Lakse je ono se smijati nevolji drugoga nego mu pomoci. Sve je to surova realnost koju smo mi sebi sami stvorili i onda se jos imamo hrabrosti pitati sto je to poslo po krivu, sto se desilo sa ljudima pa samo svi gledaju na sebe. Naime kada bi svi poceli od sebe i kada bi svi zaista htjeli pomoci drugima onda po uzoru na nas i drugi bi isto radili, ne zato sto hoce, nego zato sto moraju, jer bi poceli postajati manjina. Tako se mijenja mentalitet svjetske populacije. Ali tko je spreman da dadne malo svoga dobra da bi pomogao strancu na ulici. Zasto, zar necemo mi onda imati manje. I tako dusa teska i tvrda na davanju ne moze od zivota da ocekuje puno jer nije spremna da podari malo nego naprotiv ne daje nista a uzima, grabi sve sto joj se nadje pred ocima. Ne sudim nego iznosim istinu, otvaram oci, pratim znakove zivota sa nadom da ce da progledaju, ne moraju svi. Neki bi rekli da je to nada, mozda i jeste ali ona je ta koja umire posljednja, bar truncicu vremena prije nas. Tjesim se bit ce bolje, progledat ce. Ali onda kada izadjem na ulicu i kada pogledma oko sebe opet ista stara prica, koju tako dobro znam i ne znam gdje smo to tako pogrijesili.

Neizmjerno i iskreno cijenimo regularnu podrsku svojih clanova, partnera i svih ljudi dobre volje !