Nista nije Nemoguce

Nemoguca Kao Zivotna Misija

Kao mladi, kao vjesnici srece i pozitivnog razmisljanja za nas je sve moguce. Ne zato sto mnogi misle da granice ne postoje nego zato sto imamo bujnu mastu. Najljepse je biti dijete, istinski slobodan i bez truncice brige. Svi smo mi dijete dok nas zivot ne slomi prvi put pa naglo odlucimo odrasti. A onda nekako u 60 oj opet pustimo to dijete na slobodu. Rijetki su oni koji su djeca cijeli zivot. To su oni najhrabriji, oni koji znaju da je sreca na prvom mjestu oni koji nikada nisu odrasli. Prekrasan mentalitet, cisti i jedini istinski mentalitet, mentalitet ciste volje. Malo smo znali kada nas je zivot povrijedio da smo trebali plakati, samo tako bi bili izlijeceni, malo smo znali da djeca placu radi toga da bol prodje. Mozda smo i znali, mozda pak nismo bili svjesni toga, mozda od straha da nas drugi vide da placemo misleci da smo slabi. Malo smo znali da onaj koji nikada ne place nikada nece imati hrabrosti kao onaj sto place. Briga nam je bila skola i dobre ocjene, briga nam je bila da radimo sto volimo i sto hocemo , za ostalo nas nije bilo briga. Ali samo tako se sreca pronalazi, samo tako smo istinski sretni, ne postoji drugi nacin. Stvarali smo beskrajno, prepreke smo savladavali, volja je bila apsolutna. Krivi smo, uistinu smo krivi, sto smo zatvorili to dijete, sto mu ne damo i ne dopustamo mu da izadje na slobodu. Cujemo ga kako vapi, urlice i place a bezosjecajno to ignoriramo. Ono samo hoce da se igra, da je sretno, da je naivno, da trci po zelenoj livadi i ganja leptire da bere tek procvjetalo cvijece. Da se penje po drvecu i pravi kucice, da glumi supermana i da moze da leti. Nekada samo ponekada i to tako rijetko ono samo pobjegdne iz tamnice dubine nase duse, izadje na slobodu, poigra se i onda bude brutalno kaznjeno da boli. Ali ono onda sjedne i opet urlice i place jer zna da ce samo tako da ozdravi. Ono zna da je kazna robija i to zivotna. Kazna koju je dobilo ni krivno ni duzno jer je samo htjelo da se igra. I nije mu ni dalje jasno da se za igru ide u zatvor. I tako kako vrijeme prolazi dijete se navikava i svaki dan sve manje i manje vapi i place. Zna da spasa nece biti i da ako opet pokusa da ce kazna biti stostruka. Pomiri se sa sudbinom i prestane da place, da place za proplancima, za potocima, rijekama, sumama i njivama. Prestane da place za srecom jer mu nije dopusteno, prestane da stvara jer ce se smijati, prestane da prica. Zna da od plakanja i silne vriske nije dobilo nista, ostane samo u tisini i mirno ceka svoje oslobodjenje jer zna da ce ono sa strpljenjem da dodje nebitno koliko dugo moralo da ceka. Hvala Vam na citanju !!!