Beskrajna Pustolovina

Zivotna Pustolovina

Da, bio sam dijete, beskrajno neiskvareno dijete, uzivao u svakome trenutku kao da je posljednji. Skakao, igrao se u pijesku, brao obilje cvijeca koje je ukrasavalo livade , pravio branu, kucice na drvetu i onda odjednom, kao pokosen osjetih mrak i tamu. Zaista djecji zivot je najljepsi, svi ga se rado sjecamo, zivot bez briga, bez straha, pun maste i radosti, svaki dan je bio nova pustolovina. To sto smo odlucili odrasti smo si sami krivi, isto tako smo mogli odluciti da budemo velika djeca, samime time bi i dalje ostali sretni svaki dan bi nam bio nova avantura. Nekako se bojimo raditi greske a znamo da se na njima najbolje uci. Nikako da se oslobodimo toga straha, a on je paralelno razlog sto ne mozemo da uzivamo u zivou i sto nemamo snage za nove avanture. Naime sve zavisi kako jedan gledan na avanturu odnosno iz koje perspektive gleda na zivot. Ali cinjenica je da je najveca avantura zivota ta da slijedimo svoje srce. Nekada smo to i radili, nekada kad smo bili djeca. Malo smo znali a i danas tako malo znamo da je ustvari to bio jedini razlog nase srece. Samim time ako slijedimo svoje srce u redu smo sa samime sobom i spremni smo u svakom trenutku da umremo mirno i spokojno. Naime to i jeste jedan od kljuceva srece. Ne postoji samo jedan kljuc srece, nego postoji bezbroj kljuceva srece a kamen temeljac je da slijedimo svoje srce. Cinjenica je da smo kukavice, ali opet je neshvatljivo da namjerno i svijesno ( mada vecina nesvijesno ) blokiramo svoju srecu. Neshvatljivo je da ne zelimo biti sretni kada znamo da je put samo jedan. Nece nase srce nama nikada nanijeti nazao. Srca ne zele da budu povrijedjena nego naprotiv da budu sretna i voljena. Pa zasto onda nemamo hrabrosti da ga slijedimo ? Nagrada su svakodnevne avanture, odlazak u nepoznato, put oko svijeta, financijska sloboda, dusevni mir. Vjerovatno sto nemamo jaku volju, sto smo se zadovoljili minimalnim , sto smo se pomirili sa zivotom. Ali i najvjerovatnije sto se bojimo sto ce drugi mozda poceti da pricaju o nama. Evo za primjer cu uzeti sebe, zar bi ja radio sto radim da me je strah sto ce drugi reci. Pa nebih, to je cinjenica. Ali ja znam da nebitno sto oni reknu, to su njihove misli odnosno misljenja a ne moje/moja i kao takve nisu moj problem nego njihov. Stoga i jesam u mogucnosti  da pisem i dalje, da inspiriram, da budim svijest. Naime ako je to njihov problem to znaci da ga oni moraju sami i da rjese. Zaista nebitno sto lose ljudi rekli ili ispricali o meni, ja to o sebi ne mislim i niti cu ikada sebi dozvoliti da mislim, a zar nam to ne bih svima trebalo biti najbitnije. Stoga i jesam u mogucnosti da uzivam u zivotu punim plucima, da zivim u trenutku i da sam uvijek spreman na prelazak na drugi svijet. Hvala Vam na citanju !!!